Napeti triler NESTAJANJE u domaća kina stiže
u četvrtak, 1.12., a što je redatelja privuklo projektu, kako je bilo raditi s Olgom Kurylenko i koji su mu filmovi bili uzor donosimo u ekskluzivnom intervjuu!
Denis Dercourt sin je filmskog producenta i učiteljice klavira, a diplomirao je filozofiju i glazbene studije na konzervatoriju u Parizu. U razdoblju od 1988. do 1993. godine bio je glavna viola francuskog simfonijskog orkestra. Od tada predaje glazbu na konzervatoriju u Strasbourgu. Kao filmski redatelj međunarodno priznanje dobio je filmom “The Page Turner” koji je 2006. godine izabran u kategoriju “Un Certain Regard” na filmskom festivalu u Cannesu. Na istom festivalu pojavio se i s filmom “Demain des I’Aube” tri godine kasnije. Od 2010. godine Denis Dercourt živi i radi u Njemačkoj, gdje je režirao dva filma koja su svoje premijere imala na filmskim festivalima u Busanu (“For Your Birthday”) i New Yorku (“La Chair de ma Chair”). Njegov film “Harmony” u kojem su glavne uloge ostvarili Cecile de France i Albert Dupontel, postigao je izniman uspjeh kako u Francuskoj tako i u ostatku svijeta.
Ovih dana u domaćim kinima započinje igrati njegov najnoviji film “Nestajanje”, prvi punokrvni kriminalistički triler kojeg je Dercourt režirao u svojoj karijeri. Riječ je o priči radnjom smještenoj u Južnoj Koreji u kojoj policajci otkrivaju neidentificirano tijelo pronađeno pod sumnjivim okolnostima. Glavne uloge u filmu odigrali su priznata ukrajinska glumica Olga Kurylenko te slavni korejski glumac Yoo-Yeon Seok. Njih dvoje tumače detektiva zaduženog za slučaj i stručnjakinju za forenzičku medicinu koji otkrivaju mračnu urotu koja ih uvlači u podzemni svijet trgovine ljudskim organima.
Film je snimljen prema romanu “The Killing Room” autora Petera Maya, a što je scenarista i redatelja Denisa Dercourta privuklo ovom projektu, na koje se filmove ugledao tijekom snimanja i kako je bilo raditi sa stranim glumcima u stranoj državi donosimo vam u ovom ekskluzivnom intervjuu.
Tko je započeo ovaj projekt, osmislio djelomičnu adaptaciju romana “The Killing Room”?
Producent filma Alexis Dantec. On je osigurao prava na adaptaciju romana prije jedanaest godina. Radnja romana Petera Maya smještena je u Kini, ali Alexis je vrlo brzo shvatio da će snimanje filma tamo biti nemoguće zbog svih mogućih cenzura koje tamo postoje. I tako je odlučio premjestiti priču u Južnu Koreju. Bivši scenaristi napisali su prvu verziju, ali nisu slijedili njegovu viziju. Alexis, koji je već radio kao koproducent na mom filmu “La Chair de ma Chair” upitao me za mišljenje o scenariju. U tom trenutku započela je naša suradnja na ovom projektu. Iz temelja sam napisao praktički novi scenarij, promijenio radnju i osmislio nove likove. Trebalo mi je šest godina da napišem ovaj scenarij. Za njegovu posljednju verziju zamolio sam za pomoć koscenaristicu Marion Doussot, jer više nisam mogao raditi sam.
Unatoč problemima sa scenarijem, film odaje dojam poprilične fluidnosti priče. Zbog čega vam ga je bilo toliko teško pisati?
Od početka sam znao da će film biti prikazan u kinima u Koreji. Zbog toga je morao biti autentičan, uključujući i najsitnije detalje. Ali kad su scenariji u pitanju, vrag se nalazi u detaljima… Prvo sam morao u potpunosti promijeniti glavni zaplet priče. U romanu, trgovina ljudskim organima obavijena je ogromnim velom korupcije organizirane od strane općine velikog kineskog grada. Međutim, ono što je vjerodostojno za Kinu nažalost nije za Južnu Koreju tako da sam najprije morao istražiti sve mafijaške “mreže” koje su otkrivene posljednjih godina. U tim mrežama nerijetko je uključen veliki broj kineskih imigranata, kako na strani mafije tako i na strani žrtava, a upravo to mi je omogućilo da priči vratim određene aspekte originalnog romana.
Kakav je bio vaš odnos s Južnom Korejom prije nego ste snimali film “Nestajanje”?
Dobro poznajem Aziju bez da mogu reći da sam pravi stručnjak. Šest mjeseci živio sam u Japanu gdje sam režirao film “Ukiyo” i napisao “The Page Turner”, a također sam dugo vremena bio uključen i u jedan projekt u Kini koji se nažalost na kraju izjalovio. Kao predavač na konzervatoriju u Strasbourgu učestalo surađujem sa studentima iz Koreje. Kao rezultat svega toga, poprilično sam upoznat s njihovim načinom komunikacije. A što se same Južne Koreje tiče, nekoliko puta do sada su me zvali na njihov filmski festival u Busanu. Moj film “The Page Turner” tamo je jako poznat, velika većina ljudi koji se nalaze u našem biznisu ga je pogledala.
Kako vas je dočekao korejski dio filmske ekipe?
To je vjerojatno bio prvi put u povijesti da je strani redatelj došao u njihovu državu snimati nezavisni art film u kojem glume korejski glumci i u kojem su Korejci dio filmske ekipe iza kamere. Bila je to velika prilika za njih i svi su željeli sudjelovati. Uspjeli smo angažirati najboljeg voditelja castinga, Choija Cheola-woonga koji nam je u film doveo izvrsne glumce. A divan izvršni producent, Nam Yoon-seok, Korejac koji inače živi u Francuskoj, upoznao nas je s najboljim tehničarima. Na setu je također bilo i nekoliko Francuza: glavni fotograf i njegov asistent, osoba zadužena za zvuk, moj pomoćnik režije i ja. Ostatak ekipe bili su u potpunosti Korejci.
Je li sporazumijevanje bilo problematično s obzirom na različite jezike?
U scenarij sam dodao lik Mi-sook koja govori francuski. Međutim, vrlo malo Korejaca uopće uči francuski jezik. Bili smo vrlo sretni što smo pronašli glumicu Ye Ji-won čiji je francuski izvrstan, a koja ga je također željela i dodatno naučiti te produbiti svoj lik u filmu. U Koreji ona pjeva francuske pjesme na televiziji, a ponekad čak i glumi “Francuskinju” u korejskim serijama. No, sve to nije bilo dovoljno za ulogu. Zato je uz snažnu volju i pomoć nekoliko različitih profesora jezika ona naučila jezik tijekom tri godine. Zbilja je bila sjajna!
Kako režirate glumce kada stopostotno ne vladate njihovim jezikom?
Ostavljajući im slobodu. Osim toga, da sam želio režirati film na “francuski način” promijenio bih korejski identitet samog djela. Za zapanjake, azijski način glume vrlo brzo se može okarakterizirati kao “preglumljavanje”. Da sam se uplitao u takav stil glume, korejska publika se s filmom ne bi mogla poistovijetiti.
Koliko dugo ste željeli snimiti triler?
Neke elemente tog žanra već sam imao u svojim filmovima, ali ovo je bilo prvi put da sam u filmu imao policajce kao glavne likove. Morao sam puno toga istražiti. Društveni status policijskog načelnika koji je bio student na sveučilištu u Seoulu, automobil koji vozi, kuća njegove majke… Ništa nisam mogao ostaviti slučaju. Naravno, morao sam gledati i puno filmova radnjom smještenih u taj svijet. Štoviše, tijekom snimanja filma, shvatio sam da se nalazimo u studiju na granici sa Sjevernom Korejom i u kojem se do tada snimalo puno trilera. U studiju koji je “glumio” policijsku stanicu u drugim filmovima, olovka i pisaća mašina u mom filmu i dalje su se nalazili na istim mjestima kao i u drugima!
U kojim ste korejskim trilerima pronašli najveću inspiraciju?
Pomalo se bojim iznositi filmske reference, to je dvosjekli mač. Snimio sam tri filma na njemačkom jeziku i jedan na japanskom i sposoban sam vidjeti gdje se nalaze zamke kad radim film iz ugla gledišta mene kao stranca u tim zemljama. Reference mogu spriječiti pravu povezanost sa životom zemlje u kojoj se film snima. Ali u slučaju “Nestajanja” to je bilo neophodno: korejska publika u tom je filmu morala pronaći sebe. Što se svijeta korejske policije tiče, svakako sam se ugledao na filmove poput “The Chaser” redatelja Na Hong-jina te “Sjećanja na umorstvo” redatelja Bong Joon-hoa. U korejskim policijskim filmova učestale teme su ironija i ruganje samima sebi, a upravo sam time bio inspiriran kad sam pisao lik načelnika Parka za kojeg se čini da nikad nije u potpunosti učinkovit i koji ponekad izvodi magične trikove i slično.
Spomenuli ste da ste korejskim glumcima dali puno slobode u interpretaciji njihovih likova. A kako vam je bilo raditi s Olgom Kurylenko koja u filmu tumači lik doktorice Alice?
Olgina baka je bila doktorica i rekla mi je da otkad je bila djevojčica oduvijek je sanjala o operacijama koje bi voljela provoditi kad bude odrasla. S te strane njezina priprema za ovu ulogu nije bila previše teška. Pronašli smo joj mentora, korejskog kirurga koji ju je naučio gestama tijekom operacijskog postupka. Sve se to događalo tijekom dva tjedna karantene, kada smo svi bili u potpunosti izolirani prije nego nam je bio dopušten ulazak u Seoul. Ona je trenirala kako operirati putem Zoom poziva u svojoj hotelskoj sobi. Učila je kako zašiti tijelo vježbajući na krumpiru! A na setu tijelo od lateksa koje je glumilo leš bilo je toliko vjerodostojno napravljeno da je nekim ljudima skoro pozlilo. Zbog toga što je nastupala u toliko različitih filmova diljem svijeta, Olga je glumica s iznimnom mogućnošću adaptacije. Tu i tamo bih je morao podsjetiti da ne priča tako dobro engleski tijekom snimanja, dok je “u liku”, jer ona u stvarnom životu engleski priča gotovo savršeno.
A što je s Yoonom Yeonom-seokom, glavnom muškom ulogom u filmu? Je li on govori engleski?
On ga govori i to jako dobro. Ali i on se za svoju ulogu jako dobro pripremio, zbog toga što je ovaj film za njega bio izazov. On je već velika zvijezda u svojoj domovini, ali istovremeno, premda polagano, započinje dobivati i međunarodni ugled – ljudi van Koreje ga sve više i više počinju primjećivati u filmovima. Jedan od najboljih primjera za to je njegov međunarodni klub obožavatelja koji nam je na set jednoga dana poslao veliki paket slatkiša koje smo tijekom snimanja konzumirali s popriličnim guštom.
Je li rad u inozemstvu način da izađete iz svoje komforne zone?
Apsolutno, rad u iznozemstvu pomaže mi da proširim vlastite vidike. Vrlo je zanimljivo raditi s tradicijama glumaca i ekipe iza kamere koji su potpuno drugačiji od onoga kako smo navikli i kako radimo mi u Francuskoj. U slučaju snimanja u Koreji očigledno je da postoji želja za boljim razumijevanjem “korejske misterije” koja danas fascinira toliki broj ljudi.
Niste li, dok ste pisali scenarij, već razmišljali o problematičnosti produkcije?
Jesam, ali ograničenja mi ne predstavljaju problem dok radim, čak ih i trebam. Ja sam jedan od onih filmaša koji vole snimati filmove uz sredstva koja imaju na raspolaganju. Vodim se svojom vlastitom navikom brzog snimanja, scenom za scenom. To je navika koja najvjerojatnije dolazi još iz vremena dok sam bio glazbenik. Kada nešto radite uživo, ne možete stati, vratiti se i početi ponovno. Međutim, to me ne spriječava da uvijek ostavim dovoljno mjesta za mišljenja i ideje drugih ljudi koji sa mnom rade na projektu. Konkretno, u filmu “Nestajanje” postoji scena ispovijedi između Alice i Jin-hoa koja se događa na mostu iznad rijeke Han. U scenariju ta scena se trebala odviti u restoranu gdje njih dvoje večeraju i gdje joj on pokaže magični trik. Izvršni prodcent, Korejac, rekao mi je da “takva scena smještena u restoranu nije uopće romantična!”. Za nas zapadnjake, azijski restorani predstavljaju vrhunac romantike. Međutim, poslušao sam producenta i na kraju smo otišli snimiti scenu na mostu. U našem poslu morate konstantno paziti na izbjegavanje klišeja. Morate ostati “uključeni”, uvijek na oprezu.
Napeti triler “Nestajanje” u domaća kina stiže od 1. prosinca!
